Jugan Splivalo – Ribe, slikar i povijest vječnosti
Piše: Marijan Grakalić

Novi Splivalov ciklus od dvadeset i dvije slike velikog formata kombinirane tehnike (akril, ulje) nazvan ”Cyberfish” nastavak je stalne preokupacije arhetipskom ribom, shvaćenom i predočenom u nevjerojatnom prožimanju značenja i viđenja gdje se slikarska forma dotiče s onima akvarijanskim, (al)kemijskim, fiziološkim, anatomskim, erotskim, astrološkim i alegorijskim. One su također dio baštine osobne otočke Arkadije (Vrboske i Jelse na otoku Hvaru), snažnih mitova mladosti koji i u kasnijem dobu ostaju odrednicom kako slikareva intimnog svijeta tako i njegovog slikarstva. Ribe i njihove staklene oči, sjajne ljuske i otvorena usta uvijek su tu, na platnima i u snovima. U trenutku kad kameni zid pristaništa trpi mirno more, a nebo zapljusne neprirodna tišina vala i svijetlo sunca došlo s mora i razbije sjene što se poput riba migolje nad gradom, prelomljeni pogled na pučinu privuku kolica što zveče kameni pod tržnice donoseći kašete s ribama nad kojima se miješaju ruke težaka i lica gospođa onako kako se san miješa s iščekivanjem. Dojam Splivalovih slika riba ujedno čisti i ujedinjuje predodžbe obale i smrti, života i nesreće,  razapet je između mora (ljubavi) i (vjere) poklonstva svetim moćima skrivenima od pogleda u crkvama na brdima, između teškog života krasa i škrtosti obale. Pučina se tu gubi, nestaje iza silueta morskih bića i gotovo bolnoga naslućivanja daljina okićenih blagim mirisima iz nekog drugog, moguće vječnog sna. Umjetnost je tu Amor fati i nedvojbeno potvrđuje kako je začuđujuća ustrajnost od koje se ”boluje” isto onako vječna kao i ribe što migolje Splivalovim platnima, što zbog boje, a što zbog nestalne naravi same vode (života). U formi i u koloritu ribe su dio kompozicije koja ne mari za bilo što prolazno, odnosno za vrijeme. One ne teku s rijekama, ne mreškaju se s morem i ne vrtlože se kao tolike izmjenjive dekoracije.

Priroda usredotočenosti u slikarskim primjerima Cyberfisha (cyber – usredotočenje, Merriam Webster Dictionary) izražajna je podudarnost unutarnjeg svijeta s vidljivim iza kojega se tek sluti dodatna, prije neuočena i skrivena potka stvarnosti. Naravno, ne nužno tek računalne ili internetske. Ribe u umjetničkom procesu ovdje postaju dio one svete i manje poznate unutarnje antropologije i njenih vizura, historiozofije, samospoznaje i i njezina izražavanja koje je možda naizgled nekoherentno, ali je zato svakako estetski izazovano. Od huniduističkog ”praoca” (ribe), pa do ribe (Jošua) koja uvodi narod u obećanu zemlju, do tajanstvenih ribljih vrata poznatih apostolima iza kojih su silne vode života i kovčeg zavjeta, naime, u cijeloj kompleksnoj i tajnoj mističnoj fiziologiji riba je bitan simbolički ukras. Ribe su kraj zavjetnih obala Abrahamova mora, ali i kod obala već spominjane otočke mitske mladosti, one su i dio apokaliptičke anatomije Sodome i Gomore, nebeske rijeke Jordan (podjednako kao i one zemaljske), riba je i lik samog Isusa i ideje potpunosti (iskupljenja). Nije čudo što su na mnogim drevnim Bizantskim kovanicama i freskama prisutne kao ezoterijski simbol, također kao i na amajlijama i pečatima drevne Kaldee, Babilona, Asirije, Perzije i Indije, itd.

Na kraju recimo da je ciklusom ”Cyberfish” bitno naglašena Splivalova gotovo fovistička pobuna protiv umrtvljenja umjetnosti i slikarstva kao slugu dominantnih elektronskih medija koje žele biti i već jesu totalitarni. Mehanički način kojim se umjetnost odvija po diktatu, slikarstvo koje je tek alegorija, u ovim djelima dobiva kritiku i podsjećanje na to kako se i zašto slikalo u prvotnim ili prijašnjim naraštajima  koje tako zaokruženi sistem manipulacije ukusom i nisu poznavali. Naglašene boje, prekinute ili izobličene forme, plošna geometrija i razdraganost koja nesumnjivo podsjeća na djetinjstvo i prve crteže tek su osnovne fovističke kategorije koje čine sukus ovog Splivalovog ciklusa. Oči riba su staklene, no pored njih je ponekad još neko, ono drugo, gleda i promatra ne dajući se hipnotizirati cyber-božanstvima, instant-karmom i provincijalnim ukusom. Ova je izložba iznenađujuća i snažna gesta slikara koji nas eto svojim upečatljivim cyberfish-evima vraća u onaj odmaknuti ali još dostupan i potreban Salon d’Automne, u same izvore modernog slikarstva.